Pre nekoliko dana počele su pripreme košarkaške reprezentacije Srbije. Jedan, ne mali, deo populacije mesecima unazad priča o tome i predstojećem evropskom prvenstvu u košarci, koje bi trebalo biti kruna jedne generacije.
Pitanje svih pitanja bilo je u kom ćemo sastavu početi pripreme i otići na prvenstvo. Kada je bio prethodni skup reprezentacije, dva zabeležena poraza pokrenula su lavinu negativnih komentara i sumnji, a kada je izašao širi spisak, bilo je mnogo nezadovoljnih. Pa ipak, "zemlja tri MVP-a" ima svu trojicu na pripremama. Vodi ih selektor koji je osvojio poslednja dva zlata i pobedio SAD u sred Amerike. Nekada smo govorili i da smo "zemlja košarke" ali to što zlato čekamo već punih 20 godina, malo je poljuljalo tu ideju, ali "labudova pesma" dela ove generacije, možda je trenutak da krenemo ponovo da se ložimo na maks.
Na tom okupljanju, pojavili su se svi, sem nekoliko veoma mladih igrača koje klubovi nisu pustili, ali najvažnije svima je bilo da je tu bio i on - dvostruki najbolji igrač na svetu. Prethodnih godina nije baš redovno dolazio na okupljanja reprezentacije iz raznih razloga, ali ovoga puta je delovalo da će doći i biti spreman, što je i selektor pre nekoliko meseci najavio. Nakon nekoliko godina, pričao je sa našim novinarima i pored nekoliko generalnih izjava, izjavio je jednu rečenicu o kojoj se priča već danima:
”Mi ne volimo sport i košarku, mi volimo pobede i medalje”.
Šta li je time hteo da kaže? Pa, mislim da je savršeno jasno. Ali hajde da stavimo malo stvari u kontekst. Pre 10ak godina u Somboru je bio jedan mali buco sa kojim niko nije hteo da izađe na basket. Bio je trom, nezgrapan, bez imalo atletskih sposobnosti. Slučajno, primetio ga je menadžer jer je video neke neverovatne statistike, i odlučio je da ga pozove na probu.
Došao je na trening i nije mogao da uradi sklek, ali je, opet prilično slučajno, neko procenio da mu treba dati šansu. Stotine sličnih je nikada nisu dobili. On jeste, i u narednih nekoliko godina, desio se čitav niz događaja koji su ga doveli u situaciju da bude nosilac igre u jednoj, ne naročito atraktivnoj, NBA ekipi. To što on igra ne može da se opiše i uporedi. Jednostavno, nikada nije postojao niko takav. I to zaista, ni u kom smislu nije ono što liga želi da promoviše. On ne izgleda i ne ponaša se kao "idealni ambasador" najjače lige na svetu. Igra u malom, relativno siromašnom gradu, došao je iz zemlje koja je veoma mala, nepopularna, siromašna... ali jednostavno, toliko je dobar da je proglašen za najboljeg u ligi i efektivno na svetu, a godinu dana kasnije, uprkos "pritiscima javnosti", odbranio je tu titulu.
Zašto ja ovo uopšte pričam?
Zato što nam buco iz Sombora ne duguje ništa. Baš ništa. Duguje nekolicini pojedinaca koji su mu pružili šansu i podršku, ali to je to.
Kao što ni jedan malo stariji, mršaviji, sa manjom lopticom i reketom, isto tako ne duguje ama baš nikome ništa.
Ali, ukoliko "mi" od njih ne dobijemo "ono što nam pripada", izvređaćemo ih najstrašnije. Ako slučajno izgube, odustanu, povrede se ili urade nešto što se nama ne dopada. Neće svi to raditi, naravno - ali to je ona pristojna tiha manjina, a "glasna većina" uhvatiće se za drvlje i kamenje.
I to nije lepo i nije fer, ali je tako. To nije nešto što možemo lako promeniti, nije nešto kontra čemu možemo da idemo u situacijama kada nam je nešto važno u životu. To je početna tačka i polazna osnova.
Kakve to veze ima sa employer brandingom?
Cilj svih employer branding aktivnosti je da firmu predstavite kao dobro, zdravo i poželjno mesto za rad, sa ciljem da privučete najbolje ljude sa tržišta da žele da budu deo toga. Možemo to da predstavimo i kao "umetnost zavođenja", ali postoji jedna mala razlika u odnosu na život - ovde to ima smisla samo ukoliko će trajati dugo.
Pre nekoliko meseci sam čuo jednu zanimljivu anegdotu sa predavanja, profesor je studentima postavio pitanje - koji biste automobil izabrali, ako biste mogli da izaberete bilo koji, ali je to jedini automobil koji ćete voziti do kraja svog života? Tema je bila naš odnos prema svom telu i zdravlju, jer na kraju dana - to je "vozilo" koje ćemo imati do kraja života, i ako ne vodimo računa o njemu, taj život neće biti Bog zna kakav.
Hajde da onda postavimo pitanje drugačije - kako biste pristupili procesu privlačenja i zadržavanja ljudi u kolektivu, ukoliko zaista želite da budete u tome zajedno bez vremenskog oročenja.
Pre nekoliko godina pročitao sam zanimljiv intervju sa Amirom Salihefendićem, osnivačem aplikacije Todoist koja mnogima od nas život čini neuporedivo lakšim i boljim. Na pitanje, šta je izlazna strategija iz firme - rekao je, izlazna strategija je moja smrt. Posle inicijalnog šoka publike, dodao je - ja ne želim da ikada izađem iz ovoga što sam kreirao, napravio sam ga sa ciljem da ga trajno razvijam. Želim da napravim nešto što će me nadživeti.
To se kosi sa svim što predstavlja startap kultura - napravi nešto, nađi tuđi novac da to skaliraš što više, zatim ga prodaj za ogromnu količinu novca, namiri sve koji su pomogli, odmori par meseci i kreni ponovo u ciklus. Može i tako, ali potpuno je ok i da ne želiš da radiš nešto na taj način - da si pronašao sebe, svoj smisao, ljude sa kojima ti je zaista zadovoljstvo da radiš. Ako si napravio firmu koju voliš, u kojoj si srećan, i koja je uspešna - ne moraš da radiš ono što se "od tebe očekuje".
Ako znaš da trka traje 42km, ona ima kraj. Ako trka traje ceo život, trčaćeš drugačije. Sajmon Sinek je ovo opisao kroz svoju knjigu "Infinite game". Pročitajte je, ili ako vas mrzi, pogledajte neko od predavanja koja su dostupna na Youtube. Sajmon je jednostavno brilijantan.
Učite od drugih, birajte i primenite ono što verujete da ima smisla
Većina odgovora na pitanja koja nas muče, veoma su jednostavni, ali to ne znači da ih je lako sprovesti. Ako imate višak kilograma, veoma je jasno šta je potrebno da uradite, ali nije lako to uraditi. Tako je i sa drugim stvarima, a uglavnom je većinu problema sa kojima se možemo sresti, neko već uspešno rešio, a neretko i podelio sa nama.
"Najbolja korisnička podrška je ukoliko korisnik ne mora da vas zove, ne mora da priča sa vama. Ukoliko stvari jednostavno rade." - Džef Bezos, osnivač Amazona
Jednostavno, zar ne? Naravno, nije lako. Ali, moguće je, i tu je zapravo taj čarobni sastojak.
Čarobni sastojak je da vam je zaista stalo
Ljudi to osete i znaju. Oni koje tražite i želite, naročito. To ne znači da nećete pogrešiti nikad. Ljudi koji rade - greše, i znaju da i drugi ljudi koji rade - greše. Šta se dešava nakon toga je ono što pravi razliku, i naravno, učestalost tih grešaka su veoma bitne.
Nekoliko puta su mi klijenti govorili - deluje kao da ti je stvarno stalo do ovoga što radimo. Da, stalo mi je, da nije, ne bih to radio. To nije nešto zapisano u kamenu i može da se promeni, ali ako krećem u nešto što smatram da je važno, sa ljudima koje cenim, poštujem, i na kraju dana volim - da, stalo mi je. Veoma. Ali, meni je relativno lako, imam mali broj klijenata, mogu da biram sa kim ću i na čemu ću raditi. To je došlo nakon 20ak godina rada, ali sada je tako.
Šta je onda rešenje?
Ne postoji univerzalno rešenje, ali postoji nekoliko stvari koje treba imati u vidu:
Lakše je ako imate mali tim izuzetnih ljudi koji radi na sjajnom proizvodu i srećni su. Takvi timovi i firme obično nemaju potrebu da mnogo rastu, kada rastu, rastu ciljano, biraju i mogu da biraju. Zapravo, sve što je potrebno u njihovom slučaju - je da informišu javnost o tome šta rade. Takođe, obično izuzetni ljudi poznaju slične i lako ih motivišu da se priključe.
Nešto je teže ukoliko imate veliki tim, radite mnoštvo različitih projekata, za razne klijente, gde je nešto dobro, a nešto nije. Teže je, ali nije nemoguće.
Moguće je ukoliko biznis ciljeve firme podredite zadovoljstvu ljudi koji su tu. Ako se odreknete (dela) profita, sa ciljem da ljudi budu zadovoljniji - da rade optimalno, da rade na projektima koji su bolji (odnosno da ne prihvatate projekte ili klijente koji su isplatljivi ali su toksični), da imaju vreme za usavršavanje, da imaju vreme za rad sa timom...
Ako postoji veći broj ljudi, potrebno je i više ljudi koji će se baviti njima i njihovim zadovoljstvom na poslu. Ti ljudi, koji se bave najvrednijim resursom koji firma ima, moraju da budu dobri. Ne moraju svi da budu brilijantni, ali bi trebali da budu dobri... i da im je zaista stalo do tih ljudi i do firme. A ako su dobri i stalo im je, učiće o poslu i ljudima koji ga rade i truditi se da ih zaista razumeju, jer samo tako, ako stvore odnos poverenja, mogu da urade nešto što ima smisa.
Ako ste osnivač, i ako ste izabrali te sjajne ljude, kojma je stalo do ljudi koji za vas rade - poslušajte ih. Radite zajedno na narednim koracima koji će zaista doprineti tome da firma raste na zdrav i dobar način.
Hajde da pogledamo u prirodu - postoje neki organizmi koji veoma brzo rastu. Bambus recimo. Ali on je strukturno toliko jednostavan, gotovo banalan. Kompleksni organizmi, rastu polako. Polako rastu kompleksna tkiva koja ih čine.
Ukoliko lekari primete da neko tako tkivo raste veoma brzo - gotovo izvesno je u pitanju tumor.
Za kraj pitanje
Da li želite da budete u pravu ili da budete srećni? Zašto jedno isključuje drugo? Nije baš toliko jednostavno, ali - ako vam je cilj da napravite nešto trajno i valjano - cilj zapravo nije rast, rast je sredstvo.
Ne isključuje dakle, ali ako je cilj "pogrešan" pravi uspeh je moguć samo slučajno, a retko se okolnosti urote da pomognu nekom, kao onom buci iz Sombora sa početka.
I sigurno ne možete da uradite baš uvek baš sve što je potrebno, ali ako znate šta je stvarno važno, možete da se se fokusirate i prioritizujete. Ljudi razumeju nesavršeno, ukoliko znaju da vam je stalo i da se trudite.
Ljudi veruju u napredak kroz niz malih koraka, i spremni su, ma koliko nesrtpljivi bili, i da se strpe, ako vide i razumeju zašto. Spremni su da poklone svoje poverenje, ako to zaslužite.
Verujte u proces, verujte u (svoje) ljude, verujte u ispravne stvari i ispravne pobude.
Toliko je jednostavno. Samo, nije lako.
0 komentara