Kada su se pojavili prvi AI asistenti za programiranje, mnogi su ih dočekali kao spas od rutinskog posla. Međutim, programeri koji se oslanjaju na alate poput Claude ili GitHub Copilot-a sve češće primećuju da se njihov odnos prema kodiranju menja. Umesto učenja i dubokog razumevanja, dolazi površno zadovoljstvo koje liči na dopaminski udarac koji dobijamo skrolovanjem TikToka.
Autor teksta koji je postao viralan u IT zajednici priznaje da je posle 12 godina iskustva počeo da gubi veštinu rešavanja problema. Nekada je, kaže, znao da provede nedelje nad jednim zadatkom na Project Euleru, dok danas dovoljno je da nalepi problem u AI alat i sačeka. Kod funkcioniše, ali osećaj dostignuća nestaje.
Instant kodiranje kao zavisnost
Problem nije samo u tome što AI piše kod, već i u načinu na koji utiče na mozak. Svaki “prompt-odgovor” ciklus podseća na dugme slot mašine, kratka doza dopamina bez dublje satisfakcije. Programer dobija rešenje, ali ne i razumevanje. To stvara generaciju developera koji znaju da šalju kod, ali ne umeju da razmišljaju o arhitekturi i sistemima.
Oni postaju ono što autor naziva “ljudski merge dugmići”. Samo potvrđuju da AI rešenje radi dovoljno dobro, bez suštinskog uvida u problem. Na taj način gubi se kreativni deo kodiranja, onaj koji razvija analitičko razmišljanje i samopouzdanje u sopstvene sposobnosti.
Kako koristiti AI bez gubitka znanja
Ipak, poruka nije da se AI treba odbaciti. Naprotiv, ovi alati donose ogromnu produktivnost, ali uz uslov da se koriste svesno. Ključ je u proveri svakog reda koda, redovnom vežbanju bez AI asistencije i očuvanju onog osećaja “eurike” koji dolazi posle dana ili nedelja razmišljanja o problemu.
Na kraju, najbolji programeri neće biti oni koji znaju da upišu najbolji prompt, već oni koji umeju da misle duboko o složenim sistemima. AI bi trebalo da bude pojačanje, a ne zamena za ljudsku sposobnost rešavanja problema.
0 komentara