Od kako sam počela da pišem blogove vezano za našu IT scenu i istražujem kako bih napisala iste, primetila sam jednu novu sortu programera, koji su komentarisali moje postove, blogove i ostalo. Nazvaćemo ih cvetić programeri, jer oni su zaboga nežni cvetići čija su osećanja povređena, pa pljuju po svemu (ups, što se pronađoh malo u ovom opisu? Well, if the shoe fits…)
Dakle, govorim o ljudima koji koriste svaku priliku da kukaju kako apliciraju godinama, idu na intervjue, rade na sebi, sve znaju, ali nikako neka firma da im da posao, pa da to i dokažu. Jedan deo mene ih obožava (idemooo, organski reach!) ali mislim da bi trebalo da ozbiljno popričamo na ovu temu. Šta kažu činjenice?
Činjenice kažu sledeće:
- U Srbiji je u toku 2019. godine diplomiralo oko 43.000 ljudi na svim univerzitetima, od kojih je maksimalno 9.3% u nekoj od oblasti informacionih tehnologija. Ovo nas dovodi do sledećeg broja: godišnje školstvo proizvede maksimalno 4.000 novih programera. Dodatno, preko toga imamo i prekvalifikacije, sa kojih maksimalno izađe 300 ljudi godišnje. I neka bude još toliko samoukih programera.
- U Srbiji postoji oko 2.500 kompanija u IT sektoru. Neka svaka od ovih kompanija dobije potrebu da zaposli 2 nova čoveka godišnje, to je već 5.000 otvorenih pozicija godišnje, dakle više mesta nego broj diplomiranih studenata.
- Trenutno na HelloWorld-u postoji 887 oglasa samo u oblasti programiranja. Na Infostudu 529, a na LinkedIn-u 832 oglasa iz ove oblasti. U prevodu, potražnja očigledno postoji. A pričamo samo o poslovima u okviru Srbije, da ne pominjem remote pozicije, freelance poslove i mogućnost odlaska vani, da ne bude da promovišem odliv mozgova.
Sada, ako gledamo standardne zakone ekonomije, ukoliko je ponuda manja od potražnje, to znači da se nalazite u savršenoj poziciji da se zaposlite. Zar ne? Ali neće, pa neće. A oglasi stoje mesecima, regruteri se javljaju ljudima na svakodnevnoj bazi, većina kompanija daje i bonuse ako dovedeš čoveka koji nešto zna… Šta tu ne štima?
Jeste li se zapitali da nije možda, slučajno, problem u vama?
Možda se prijavljujete na pogrešne oglase
Relativno skoro sam počela da radim i inicijalni screening CV-jeva u kompaniji gde radim. Primetila sam da je 90% prijava od ljudi koji su juniori (mahom bez dana radnog iskustva), iako svi oglasi na sajtu jasno traže da kandidati imaju minimum 3 godine profesionalnog iskustva u razvoju softvera. Možda u tom grmu leži zec - ukoliko ste toliko daleko od minimalnih zahteva za poziciju, velike su šanse da nećete biti pozvani na inicijalni intervju, a kamoli zaposleni. Ukoliko nemate dan radnog iskustva, možda je pametnija ideja da potražite praksu, a ne posao. Znam, praksa ne hrani porodicu i ne vodi u kafane, ali negde mora da se počne.
Možda imate pogrešan nastup
Inicijalni intervju služi da se kandidat upozna sa kompanijom i kompanija sa kandidatom. Možda stvarno kidate što se tiče tehničkog znanja, ali nikako da prođete ovu fazu. Čula sam za ljude koji su previše nervozni, lupaju gluposti, postavljaju se kao da poseduju firmu i sve ostalo na inicijalnom intervjuu. Sledeći put, ako vas kompanija odbije nakon ovog koraka, ništa ne košta da ih zamolite da vam predoče tačno šta im se nije svidelo u vašem nastupu, pa da na osnovu toga možete da popravite utisak.
Ukoliko i dođete do tehničkog intervjua, blokirate. Jedna od mojih najboljih drugarica je imala ovaj problem - neverovatno puno znanja, ali je introvert, znači da u nepoznatim društvima mahom odgovara najkraće moguće, što joj nikako nije dozvoljavalo da pokaže znanje, bez obzira što ga ima. Dobila je svoj prvi posao, relativno skoro, nakon dve godine traženja. Ovaj problem je moguće rešiti tako što ćete zamoliti nekoga da vežba intervjue sa vama, da vas uputi šta ne valja i da se opustite. Jer sto puta urađena stvar postaje rutina. A kad je nešto rutina, nema straha.
Možda jednostavno nemate dovoljno znanja
I ovo je mogućnost, i to ćete znati ako uporno ne prolazite tehničke intervjue ili testove. Ponovo, tu savetujem da pitate HR-a da vam prosledi rezultate, odnosno šta vam tačno fali da biste bili kompetentni za poziciju koju želite, i da zagrejete stolicu. Mislim da ni jednom HR-u to neće predstavljati problem, ukoliko lepo zamolite.
Nije mi namera bila da vas prozivam, već da probam da iskreno i direktno skrenem pažnju na potencijalna rešenja za vaše probleme. I ako ste se našli prozvanim, toplo savetujem da se ponovo zapitate da nije možda slučajno problem u vama i vašim očekivanjima. Bez obzira što imamo opuštenu radnu atmosferu, soni i stoni fudbal, ovo je biznis kao i svaki drugi. A u biznisu nema mesta emocijama, samo kompetencama. Ili me ubedite u suprotno :)
35 komentara