Sve sumanute ideje koje smo čuli o našem poslu razbijene na paramparčad.
Moja mama ima naviku da se hvali kako joj je ćerka programer: neverovatno je ponosna na moju diplomu i samostalnost. Ali svaki put kada pomene čime se bavim, kreće gomila komentara tipa: “Jao, ona mnogo dobro zarađuje” i pitanja “Jel' kupila svoj stan? Kola?”, kao i “Daj nek prinauči ovog mog da se i on zaposli”... Meni je to super zabavno jer je svakako bolje od pitanja kada ću da se udajem i rađam (“čekam drugi krug” je sasvim ok odgovor), ali sam u poslednje vreme počela da osluškujem komentare - što po novinama i televiziji o “bahatim programerima”, što po komšiluku, u prevozu, po mrežama i voila! - reših da ispitam i prokomentarišem ovu famoznu temu i probušim koj mehurić (volim ja to da radim).
Naravno, nisam jedini programer na svetu, pa upitah i ljude koji se bave istim/sličnim poslovima da iznesu svoja iskustva i beše zabavno čitati komentare.
O umoru…
Petak je, 3 popodne. Bug na production-u. Vukašin čupa kosu, otvara 73 log.txt i kopa po njemu, boli ga glava, bole ga oči, boli ga duša, a o leđima da i ne pričamo. Ostaće prekovremeno svakako, al’ daj samo da nađe u čemu je problem, pa da ide kući i kao čovek blene u jednu tačku na zidu…
4h kasnije, ulazi u stan. Žena ga zasipa pitanjima zašto je ostao duže, šta će da rade za vikend, informacijama o njenoj drugarici sa kojom je popila kafu i kako nije ok što joj je rekla da joj patike nisu lepe… Ćuti. Gleda u tačku u zidu. Konačno mir…
“Ljubavi, šta ti je? Ti mene ne slušaš…”- čuje negde u daljini.
“Umoran sam.”
“Kako si umoran, pa nisi kopao?”
O da, itekako jesam - misli u sebi Vukašin i pametno ćuti…
Naš posao nije težak. Mi samo ispijamo kafe, blejimo po pivnicama, nosimo karirane košulje, drndamo tu nešto po tastaturi i primamo ogromne pare. To je ono što svi misle. Realnost - malo drugačija: tehnologije se konstantno menjaju, stalno učiš nešto novo, uredno te boli glava od monitora, bole te leđa od sedenja, boli te još ponešto ako si takve sreće, stalno moraš da napreduješ, release-ovi petkom su najzabavnija stvar na svetu, pogotovo oko 3PM, ponekad ne možeš ni da stigneš da radiš jer stalno neki sastanci, a rokovi se moraju poštovati… Mentalno je naporno. Fizički je naporno. A ne daj Bože da ostaviš bug i odeš kući - može da se desi da nećeš da spavaš mirno. Ni jedan posao nije lak i svaki posao ima svoju težinu. Postoji razlog zašto silni ljudi koji govore kako je nama super nisu u IT-ju. Iliti - izvol’te, ako je tako lako, probajte.
O platama…
Ekipa sedi u kafiću, pije kafu.
“Čime se baviš?” - pita jedan od momaka drugog.
“Programiram. A ti?”
“Uuuu, bajo, pa ti super zarađuješ! Evo, drugar od drugara, čuo sam, prima preko 10 hiljada sve na račun, pre par godina završio neki kurs za par meseci, sad vozi mečkicu…”
I ostale lovačke priče da ne navodim. Postoje sajtovi na kojima mogu da se pogledaju plate. Prosečan programer sa fakultetom i par godina iskustva u Srbiji zarađuje oko 1200e. Možeš da završiš neki kurs i završiš po neki sajt ćaletovom prijatelju za 100-300e svakih par meseci. Ali milione… teško. Međutim, pošto nama pare padaju sa neba i zarađujemo ih tako što igramo ping-pong i dotu na poslu, ponoviću - izvol’te, kad je tol'ko lako, probajte.
O radnom danu prosečnog programera...
Mića je senior, koji već tri meseca pokušava sa timom da stigne zahteve što menadžmenta, što klijenta i jedan jedini sprint zatvori kako dolikuje. Trenutno mu klijent piše na skype-u, teamsu, slacku itd, napinje ga da margina ne može da stoji tu i da se pomeri za 4 pixela, iako je juče tvrdio da ta margina mora da se vrati 4 pixela ulevo i tačka. S druge strane, HR-ka ulazi u kancelariju i govori mu da ima tehnički intervju u 5 i da se klinac na praksi žalio da ga mentor ne obilazi dovoljno. S treće strane, na drugom projektu je pao build na masteru, koji upravo pokušava da opravi. U tom momentu ga zove tata.
“Halo, ćale, na poslu sam, jel 'mogu da te pozovem kasnije?”
“Sine, bre, ne kopaš bunar, napravi par minuta za tatu, imam da ti kažem nešto bitno…”
Nakon užasnog dana seda na pivo s drugarima. Svi se žale na umor, pa tako i Mića.
“Ajde bre, tebra, umorio si se od stonog tenisa i sony-ja, ne lupaj. Čuo sam ja da se vi programeri samo sprdate, kao nešto se bilda il štagod, i za to vas plaćaju”
Kako bi kompanije bile konkurentnije na oglasima često navode relax sobe, stone tenise, bilijare, pikada i ostale gluposti kao jedan od načina da pokažu da je njihova kompanija bolja i da programerima nude kul radno okruženje. To ne znači da idemo u vrtić i da je naš posao igra, zabava, samo vrtimo slotove, igramo igrice i bavimo se rekreativnim aktivnostima. Mi radimo. Radimo odgovorne poslove, koji sa sobom često umeju da nose dosta stresa, pa samim time kad imamo slobodan trenutak, iskoristimo ga. Drugo, nisam primetila da recimo konobari raspravljaju kvalitet novog vinjaka dok piju kafu na pauzi, ali često čujem programere da raspravljaju o novim i starim tehnologijama čak i kad odmaraju. Zapitajte se otkud tolika potreba da i van posla pričamo o poslu - i jel' to zato što nam je tako jednostavno i prosto.
O veš mašinama, televizorima i ostalim uređajima...
Ovde čak i ne moram da slikam mentalnu sliku - koliko puta vam se desilo da čujete jednu od sledećih rečenica:
- Ti si programer, aj da mi popraviš hard
- Ti si programer, što mi ne radi televizor
- Ti si programer, kako da momku hakujem fejs
- Ti si programer, ne moraš da plaćaš majstora kad ti crkne programator
- Ti si programer, aj da mi očistiš komp od virusa
Itd?
Ljudi, naš posao je da pravimo softver (to su oni programi koje koristite na kompu, aplikacije na mobilnom, website-ovi itd) a ne da popravljamo računare, televizore, veš mašine i hakujemo fejsove. Postoje ljudi koji to rade profesionalno i možete ih naći u servisima za: računare, veš mašine, telefone, televizore i ostale uređaje. Za hakovanje fejsa se već sami snađite, to nije etički da vam pomažemo čak i da znamo kako, nije kul prema našim kolegama koje su pisale taj kod.
I o nekim lepim stvarima...
Naravno, da je sve ovako crno, ne bismo radili u branši godinama, ne bismo imali meetupove van radnih sati itd. Divno je što je okruženje mlado, svi su otvoreni da pomognu i podele znanje, ljudi u IT-ju su nasmejani i srdačni (čast izuzecima), posao je promenljiv i zanimljiv, traženi smo, standard je dobar, plate su dobre i svi manje-više uživamo u svom poslu. Druga stvar koju volim je što smo kao sektica - svi se poznajemo bar iz viđenja, lako pristupamo jedni drugima, i uvek imamo o čemu da pričamo i diskutujemo međusobno. Ne mrznemo, ne penjemo se na grede, ne trebaju nam šlemovi, imamo menadžere koji vode računa i o našem mentalnom zdravlju, bolovanja, odmore i ne brinemo za posao i šta ćemo dalje. Imamo mogućnost da stalno napredujemo, učimo nove stvari, ne zatupljujemo. Jednostavno, da nismo srećni, da nas na neki način sve ovo ne ispunjava, ne bismo bili tu.
Ali molim vas u ime celog IT okruženja, prestanite da nas terate da vam opravljamo računare, da ubacimo vašeg malog kod nas u firmu jer ume da digne sistem ili kuca u wordu (to je deo osnovne informatičke pismenosti), da mislite da se kupamo u parama i da ništa ne radimo za to. Postanite svesni da svaki posao nosi i svoje muke i da nismo bogovi tehnologije, već samo ljudska bića koja su naučila da “pričaju” sa računarima. Mi smo samo prevodioci na kompski. Unapred zahvalna!
Cover photo source: https://www.memesmonkey.com/
33 komentara