Toksična atmosfera. Stres. Burn-out.
Da li su ovo fenomeni modernog doba? Šta bi na ovo rekli naši preci? Da li smo kolektivno kao IT zajednica postali mnogo razmaženiji? Ne. Moje mišljenje je da apsolutno nismo. Ali jedna činjenica je sigurna – oni koji koriste jaka poređenja sa prošlošću ili nisu dovoljno upoznati sa istom ili je namerno koriste kako bi uprostili stvari i izneli poentu kako smo postali grupa nejakih nesposobnjakovića.
Preopterećeni smo. To je činjenica. Preopterećeni sa previše stimulansa koje ne možemo da izbegnemo. Telefoni, internet, rad od kuće, sastanci, nove serije i filmovi, novi podcasti, …
Pre nego što neko pomisli da tvrdim da nas tehnologija ubija – ne. Apsolutno ne. Baš naprotiv.
Ta ista tehnologija koja nas preopterećuje je omogućila stvari koje od nastanka sveta NIKO nije mogao ni da zamisli. Na primer – prisustvovanje MIT predavanjima direktno iz topline našeg doma. Tehnologija je omogućila bezbroj nezamislivih stvari i indukovala vrtoglavi napredak civilizacije.
Ali, kao što sigurno znaju oni koji su dugo u IT-u, da ne kažem oni koji su učili fiziku na vreme – svaka dobit ide na uštrb nekog gubitka. U ovom slučaju, smatram da je dobit informacije i edukacije došla na uštrb mentalnog zdravlja.
Stres
Pre nego što se fokusiramo na Stres u IT-u, hteo bih da se osvrnem na sam pojam Stresa.
Šta je uopšte stres? Ako konsultujemo one koji znaju više od mene, saznaćemo da je Stres fizički, mentalni ili emotivni stimulus koji proizvodi fizičku i/ili mentalnu nelagodu.
I ovo je vrlo interesantno jer definicija vrlo jasno kaže da stres može da proizvede i mentalni i fizički bol.
Ono što je još interesantnije jeste definicija hroničnog stresa. Evo isečka sa Wikipedije:
Hronični stres predstavlja reakciju na emocionalni pritisak koji traje duže vreme, tokom koga se osoba oseća kao da ima vrlo malo ili nimalo kontrole. Ovo dovodi do reakcije endokrinog sistema koji otpušta kortikosteroid kao odgovor. Iako je ovaj hormon stresa izuzetno koristan u kratkim naletima, dugoročno izlaganje stresu dovodi do povećanog nivoa lučenja ovog hormona. Ovo dalje dovodi do povećanja krvnog pritiska, oboljenja srčanog mišića, oštećenja mišićnih tkiva i negativnog uticaja na mentalno zdravlje. (Link do izvora)
Dakle, ono što se vidi jeste da je kratkotrajni stres neophodan i štaviše vrlo delotvoran, kao što će sigurno potvrditi svako ko je zadatak od nedelju dana ostavio za poslednji dan i rešio ga za dva sata, ali hronični stres, odnosno stres koji traje, može imati izuzetno negativne uticaje na psihofizičko zdravlje.
Sad kada smo razjasnili razliku izmedju Stresa i Hroničnog stresa, hajde da se fokusiramo na sam IT.
Stres u IT-u
Glavno pitanje je – da li je stres u IT-u izraženiji nego kod drugih profesija?
Iskreno? Ne znam. Ne znam jer nemam dovoljno podataka, ali vrlo rado ću da teoretišem!
Dakle, da li mislim da je stres dosta izraženiji u IT sektoru? Apsolutno ne. Iako nemam nikakvih dodira, pa čak ni poznanika koji rade u zdravstvu, finansijama, bankama, prosveti i svemu ostalom što nije IT, mogu sa sigurnošću da tvrdim da su ovi ljudi pod mnogo većim hroničnim stresom.
U IT-u čak iako ne ispunimo neki rok ili ne primetimo bag koji ode u produkciju, obično najgore što se desi je da neko bude frustriran ili da firma izgubi određenu svotu novca. Nije nimalo naivno, ali objektivno, posledice su dosta manje nego u odnosu na lekara čija greška može da utiče na nečiji život, ili bankara koji može da dovede nečiju porodicu do bankrota.
Tako da, ne, apsolutno ne mislim da je stres u IT-u izraženiji nego u drugim profesijama. Možda čak i naprotiv.
Pak, ima jedna stvar koju ne smemo da zanemarimo. I to je ono na šta ću se fokusirati u daljem tekstu.
Ne znam za vas, ali mene užasno iritira kada sam u restoranu koji ima ogroman jelovnik. Bezbroj jela. Svako deluje preukusno i prezanimljivo. Svako bih probao, a opet moram da se odlučim za jedno. I to me istinski ubija i, koliko god nezahvalno zvučalo, stvara mi stres. Mentalnu bol. Šta odlučiti, a ne pogrešiti? Pa čak i ako se odlučim za nešto, da li sam mogao nešto drugo? Nešto bolje i ukusnije? Uf!
Možda niste čuli pre, ali postoji fenomen “analize paralizom” (eng. analysis paralysis). Da. Prosto sama analiza mogućih opcija dovodi do paralize, odnosno nemogućnosti donošenja odluke i kao rezultat indukuje stres.
Moja devojka se u početku smejala činjenici da u ormanu imam bezbroj identičnih majci i čarapa. Konkretno – imam bezbroj belih, teget i crni majci, koje su identične veličine i modela, ali samim tim ujutru kad biram šta da obučem, prosto ne moram da razmišljam previše. Ako oblačim tamne farmerke, onda ću obući belu majcu; i obratno. Sa druge strane imam poznanicu koji je ovaj problem rešila na dosta interesantniji način – ima bezbroj unikatnih modela čarapa i nikad ih ne sparuje, već uvek uzme prve dve koju joj dođu pod ruku. Zvuči sumanuto, ali je zapravo je jako interesantan koncept.
Uglavnom – mogućnosti. Da ne kažem – bezbroj mogućnosti. IT nam prosto pruža neograničen broj opcija i karijera i samim tim nam stvara problem oko izbora prave. Šta odabrati, a da ne napravimo grešku? Šta odabrati da nam osigura sigurnu karijeru i da ne moramo da se bojimo da smo uzalud protraćili vreme? Da li birati frontend, bekend ili DevOps? Ili se fokusirati na UI/UX? Ili na mobilne aplikacije? Ili čak možda IoT? Ili blokčejn programiranje?
Sad, moram opet da povučem paralelu sa drugim profesijama. Uzeću medicinu kao primer. Da li je moguće da IT ima mnogo više opcija i neophodnih odluka nego medicina? Iskreno ne znam, ali sam odlučio da konsultujem Google i saznam koliko mogućih specijalizacija ima za lekare.
Kraktim guglanjem sam došao do informacije da postoji dvadeset oblasti medicine! Da, oblasti! Alergologija i Imunologija, Anesteziologija, Dermatologija, Raiologija, Porodična medicina, Interna medicina, Neurologija, itd. I svaka od ovih specijalizacija se dalje grana na pod-oblasti! Znači sama pomisao da je IT struka preobimna i ima previše opcija je … pa, u najmanju ruku, neozbiljna.
Pitanje se samo onda postavlja – zašto onda IT stručnjaci kukaju dosta više nego lekari, povodom izbora mogućnosti?
Ovde mislim da leži ključ. IT je, verovatno, jedna jedina oblast gde možeš da se specijalizuješ za jednu oblast i da se posle nekog vremena prebaciš na potpuno drugu oblast, bez da moraš da utrošiš godine i godine doškolavanja.
Jer, i ovo je vrlo lično mišljenje, ali, ako se specijalizuješ za Anesteziologiju, verujem da su vrlo male šanse da se prebaciš na Neurologiju ili Urologiju. Pak, u IT-u je to apsolutno moguće! Danas možeš da budeš bekendaš, a godinu dana kasnije možeš da budeš DevOps. Bez problema.
Tako da, ono što smatram da je ključ stresa u IT karijerama jeste ono što je ovu profesiju i čini pristupačnom i primamljivom – mogućnosti i mogućnost odabira “pogrešne” putanje.
Logično pitanje koje sledi je – kako se boriti?
Kako se boriti sa stresom
Pre svega, zarad lakše analize, podelio bih ovu sekciju u dve manje. Prvo bih se fokusirao na stres oko izbora karijere u IT, a onda na stres na poslu i prevazilaženje istog.
Dakle, za sve koji su novi u ITu, kako se boriti sa stresom i, prividno, bezbroj mogućnosti? Frontend, Bekend, DevOps, Dizajn, Blokčejn, …
Za početak, koliko god nelagodno bilo za novajliju, posebno za novajliju koji ima porodicu i možda i jednu karijeru iza sebe, ipak mislim da je ovo primer “pozitivnog” stresa (ako niste pročitali sekciju o Stresu, sada je pravo vreme da se vratite tamo!). Naime, da, sama pomisao na izbor pravog puta karijere i sama pomisao da možda izaberemo pogrešno i samim tim se zakopamo još dublje, može biti izuzetno preopterećujuća. Apsolutno razumem.
Ono što će sigurno pomoći jeste vrlo jednostavna činjenica. Šta god da izaberete, to će sigurno postati zastarelo nekad u budućnosti. Apsolutno i zasigurno. Ne bih da davim sad sa konkretnim primerima, ali kao neko ko je poodavno u ovoj oblasti, verujte mi da znam šta pričam.
Samim tim, s obzirom na činjenicu da šta god izaberemo, na kraju će to biti prevaziđeno, kako da izaberemo uopšte? Vrlo lako – birajte šta god vam deluje najinteresantnije. Zvuči prosto, ali to je činjenica. Jer, ako svaka mogućnost ima podjednaku šansu da dovede do istog ishoda, to onda implicira da je svaka mogućnost podjednako dobra!
Kao i kod dijete, odlučujući faktor istrajnosti je upravo nivo zadovoljstva. Ako se odlučite za rigoroznu dijetu koju pratite zato što morate, ogromne su šanse da ćete je pre ili kasnije prekinuti. Pak, ako se odlučite za način ishrane koji vam se svidja i koji vam prija, šanse su ogromne da ćete biti istrajni jer – zašto bi prekinuli nešto što vam odgovara?
Sad kad smo razrešili pitanje izbora karijere u IT i stresa oko toga, hajde da se fokusiramo na glavno pitanje – kako se nositi sa stresom na poslu?
Pre svega, opet ću se pozvati na razliku između Stresa i Hroničnog stresa. Ako vam nije poznata razlike, vratite se i pročitajte sekciju o Stresu.
Povremeni stres je neophodan!
Ako se pored IT-a bavite bilo kojim sportom, ovo vam je sigurno poznato. Dizanje tegova stavlja ogromni stres na naše mišiće i oni reaguju tako što se prilagođavaju. Prilagođavaju se tako što rastu i postaju jači (proces poznatiji kao hipertrofija). Pak, ako previše preopteretimo mišiće, doći će do kontra-efekta – mišići kreću da se smanjuju i izumiru. Srećom, naša tela su evaluirala i adaptirala se dovoljno da je potreban ogroman nivo stresa na mišiće da bi oni krenuli da se razlažu i smanjuju i obično je potrebno mnogo više od onoga što mislimo da je “previše”.
Slično je i sa mentalnim stresom. Povremeni stres je odličan za motivaciju, kreativnost i samo završavanje stvari. Šta više, čak je i nivo satisfakcije utoliko veći!
Dakle, sam stres ne treba da nas brine ni najmanje. Ono što treba da bude zabrinjavajuće je neprestani stres, odnosno hronični stres.
Pitanje onda postaje – kako se izboriti sa hroničnim stresom?
Iskren da budem, da bar znam, manje bih se nervirao nego što se sada nerviram zato što ne znam kako se izboriti sa istim
Ne znam kako se izboriti, i da li je to uopšte moguće, ali ono što zasigurno znam je – kako se boriti.
Pre svega, pozvaću se na jednu od stvari koje su mi izuzetno pomogle. U pitanju je nešto što mi je kolega Eddy Mugwiza (ako niste gledali webinar na temu Mentalnog Zdravlja u IT, obavezno bukmarkujte) davno rekao. Parafraziraću sada njegove reči, ali kontekst ide ovako: “Tebra, glavni problem je što je tebi glavni fokus i cilj zapravo posao. Svu fizičku i mentalnu energiju ulažeš samo u tu jednu stvar nad kojom nemaš potpunu kontrolu”.
Ovo je nešto o čemu nisam prestao da razmišljam poslednje dve godine. Svodi se na – ako ti je cilj posao, onda nikad nećeš stići do tog cilja i uvek ćeš biti nervozan.
Tako da, prva stvar koju savetujem u borbi protiv stresa jeste – imati cilj. Šta god. Sve jedno da li je u pitanju finansijski cilj (npr. hoću da zaradim toliko i toliko da bih mogao da kupim veći stan) ili karijerni (npr. Želim da postanem CTO) ili porodični (npr. Radim ovo da bih svojoj porodici obezbedio kvalitetniji život), bitno je da imate neki cilj. Jer upravo to je ono što nam pomaže da se izborimo sa periodima produženog stresa. Cilj. “Ovo radim zato što _________”. Ako ga nemate, sad je vreme da smislite jedan.
Pored cilja, ostale tehnike koje preporučujem i kojima se redovno služim, su:
Dobra podloga – Ovde ću iskoristiti priliku da se pozovem na ultra-maratonce. Ako niste znali, postoje ljudi koji trče maratone od ~400km (npr. Moab 200). Oni definitivno imaju cilj (istrčati nezamislivu kilometražu), ali da bi doslovce preživeli stres (zamislite da trčite od Beograda do Crne gore?) moraju da imaju i dobru podlogu. Pitanje je šta možemo da uradimo da napravimo dobru podlogu?
Redovno vežbanje – u zdravom telu zdrav duh je svima poznato; i to sa dobrim razlogom. Ja lično vežbam svako jutro pre posla i prosto smatram da je to jedan od glavnih načina kako se borim sa stresom na poslu. Kad se probudiš i kad bi radio sve samo ne vežbao, ali se ipak nateraš da odeš i odvežbaš, sve ti kasnije u danu padne lakše.
Dobra ishrana – čak možda i bitnija od vežbanja. I ovde nije samo stvar u tome da “treba izbegavati masno”, itd. Ne. Ovde je stvar da kad jednom shvatiš koliko telu više prija kada za ručak pojedeš piletinu i pirinač umesto pizze (inače sam ogroman fan pizze, ali to je druga tema) i koliko se bolje osećaš ODMAH posle toga, prosto treba da imaš mazohističke nagone da bi svesno hteo sebe da stavljaš u stanje delirijuma nakon ručka.
Pisanje – neverovatno je koliko pisanje zapravo može da nam pomogne da razumemo sebe i svoje emocije. Jedna od stvari koje redovno praktikujem jeste pisanje dnevnika. Vođenje evidencije o tome kako se osećamo, šta nam se desilo i mogućnost prelistavanja stvari iz prošlosti je prosto potcenjeno.
Čitanje – možda zastupljenije nego pisanje, ali definitvno potcenjena tehnika u borbi protiv stresa. Postoji pregršt knjiga i žanrova i prosto treba isprobati sve kombinacije da bi smo našli šta nam odgovara u kojoj situaciju, što inače toplo preporučujem. Ja lično obožavam autobiografije jer su bukvalno nefiltrirani izvor i prozor u život drugih za koje obično smatramo da nisu bili pod stresom. Osim toga i naravno standardnih self-help knjiga, toplo preporučujem i fikciju, koja je nažalost nepopularna međ novim čitaocima (pišem iz iskustva). Pak, jedna izuzetno potcenjena tehnika nakon stresnog dana jeste otvoriti omiljenu knjigu i odlutati u potpuno drugi svet gde žive drugi ljudi i važe druga pravila. Pozitivni rezultati su zagarantovani.
Spavanje – jedna izuzetno podcenjena “tehnika” za borbu protiv stresa. Srećom, sve više se investira u istraživanje sna, ali ono što je potpuno potcenjeno je koliko dobar san može da pomogne u borbi sa stresom. Važi i obratno – jedna neprospavana noć može imati ogroman uticaj na nivoe našeg stresa sutradan.
Hobiji – nekako verujem ako postoji jedna stvar koja nam dolazi kao prirodan “lek” protiv stresa, to su hobiji. I to je super. Video igre, Čitanje, gledanje filmova, trčanje, slikanje, kuvanje, sređivanje kuće, … šta god bilo, sve dok nam pomaže da se “isključimo” iz izvora stresa i posvetimo nečem drugom – treba ga praktikovati.
Terapija – pisanje o svim benefitima terapije bi zasigurno prevazišlo okvire ovog artikla. Ono što ću pomenuti jeste da, kao neko ko je prošao kroz jedan burn-out u prošlosti, terapiju vidim kao apsolutno i bezuslovno obavezan alat za borbu sa stresom na poslu i životu. Prosto ne treba da postavljamo pitanje “da li mi treba terapija” već da se fokusiramo na “zašto još uvek nisam krenuo na istu?”.
Da li terapija pomaže u borbi sa stresom? Apsolutno! Nisu u pitanju samo razgovori, što je na žalost posledica toga kako nam televizija servira koncept terapije, već je u pitanju asortiman alata i tehnika koje će vam terapeut predstaviti. Tehnike za nošenje sa emocijama, kontrolu besa, borbu sa stresom, …
Ja lično terapiju vidim kao školu za život. Neko bi verovatno rekao da je to filozofija, ali u nedostatku vremena za izučavanje filozofije, meni lično je terapija pomogla. REBT, Geštalt, Psihodrama, … potpuno nebitno. Probajte jednu, ili probajte sve pa vidite šta vam odgovara. Meni lično je REBT bio (slučajni) izbor i apsolutno ga preporučujem.
Sve je to jasno, ali šta sad?
Sad prvo savetujem da zatvorite ovo i da pustite da podsvest odradi svoje. Idite bavite se nečim potpuno drugim i zaboravite na ovaj artikal do sutra; ili kad već osetite da je vreme da se pozabavite savetima iz istog.
Nakon što se sve slegne, shvatićete da na kraju dana niko nema “lek” za borvu protiv stresa. Svi se trudimo i nalazimo načine i tehnike, ali na kraju dana, stres je obično indikacija da nam je do nečega stalo. Jer, da nam nije stalo, verovatno se ne bi ni stresirali oko toga.
Koliko god surovo zvučalo, mislim da je ipak lepo znati da imamo nešto oko čega se nerviramo. Lepo je znati da imamo razvijen mentalni sklop koji nam omogoćava da se posvetimo i stresiramo. Jer, verujte mi, postoje ljudi (npr. psihopate) koji nemaju ili su izgubili ovu mogućnost i život im je izuzetno dosadan i loš.
Moj savet je da ne izbegavate stres, već da birate oko čega se stresirate
Srećno!
1 komentar